Čak i na jednodnevnom izletu djeca imaju priliku da dobiju ono najvažnije – osjećaj prisustva i povezanosti
Sunčani dani, brojanje do kraja raspusta i početka ljeta, isplanirani odmor podsjećaju na radost zajedničkog, porodičnog druženja.
No, ne moramo još ići tako daleko. Zašto ne bi počeli “vježbati” već ovog vikenda, spakovati ranac, sendviče, pa krenuti na put bez velike pripreme – samo djeca, vi i auto. S ciljem, da dođete u grad u blizini (ili nešto dalje) koji nikada niste posjetili. Ili barem niste išli zajedno.
Izlet je uvijek divna ideja, na kojem se može svašta naučiti – istorija, geografija, samostalnost, povjernje, ljubav. Izleti su mjesta gdje shvatamo onu frazu: „Djeca uče cijelim bićem.“
Dragocjeni trenuci
Putovanja sa djecom nisu samo odmor. (Ako ćemo pošteno, rijetko se koji roditelj odmorio na bilo kom putu!) Putovati sa djecom znači uživati u dragocjenim trenucima u kojima se učenje dešava spontano, a razvoj prirodno, u pokretu i kroz doživljaj.
Porodična putovanja su mnogo više od fotografija za sjećanja. Ona su prostor za rast, učionica bez zidova, prilika da naša djeca dobiju ono najvažnije – ojsećaj prisustva i povezanosti.
Emocionalna bliskost se ne uči iz knjige
Roditelji se danas često suočavaju sa pritiskom da djetetu pruže sve. Želimo za njih najbolje škole, vannastavne aktivnosti, edukativne i zabavne sadržaje. Sve to jeste važno, ali ono što često zaboravljamo jeste da emocionalna sigurnost, osjećaj pripadanja i bliskost ne dolaze spolja. Oni se grade u iskustvu. U zajedničkim trenucima kad nismo „na zadatku“, kad ne žurimo iz škole na trening, sa treninga na engleski. Već kada smo zajedno zato što želimo da budemo zajedno.
Porodična putovanja, čak i ona kratka, vikendom u prirodu ili do obližnjeg grada, omogućavaju djetetu da vidi roditelja van svakodnevne rutine. Kada su mama i tata u „opuštenijem izdanju“, dijete ih može doživjeti kao saputnika, kao osobu koja uči i otkriva zajedno s njim. Upravo iz te zajedničke radoznalosti, rađa se najčvršća veza.
Kognitivni razvoj u pokretu – Učenje koje ostaje
Istraživanja iz oblasti obrazovne psihologije potvrđuju da djeca najdublje uče kada je aktivirano više čula i kada su emocionalno angažovana. Upravo to se dešava na putovanjima. Kada dijete vidi rijeku o kojoj je učilo u školi, kada hoda zidinama koje su crtali na času istorije, kada čuje različite dijalekte, ukuse, mirise, ono ne pamti samo činjenice, već ih osjeća.
Takvo iskustvo pravi razliku između „znanja za test“ i znanja koje postaje doo identiteta. Ono što doživimo, što sami istražimo, osjetimo pod prstima i upijemo kroz igru i kontakt ostaje zauvijek.
Socijalne veštine koje se stiču van učionice
Na putovanjima djeca uče kako da se snađu u novom okruženju, kako da komuniciraju sa ljudima koji su drugačiji od njih, kako da postave pitanja, izraze potrebu, priđu nepoznatom s povjerenjem i mjerom. Sve su to vještine koje se ne ocjenjuju, a presudne su za život.
U tim situacijama, djeca vide roditelja kako rješava problem, kako se snalazi kad stvari ne idu po planu, kako se ponaša prema drugima. I uče. Ne kroz instrukciju, već kroz model. Uče kako se čeka u redu, kako se poštuje tuđi prostor, kako se pravi kompromis. Uče šta znači kultura, i to ne kao lekciju, već kao svakodnevni izbor.
Samostalnost, povjerenje i odgovornost
Putovanja su i prilika da djetetu damo prostor da bira, da se uključi u planiranje, da preuzme doo odgovornosti. Kada zajedno odlučujete šta ćete spakovati, šta želite da posjetite, kad djeca dobiju zadatak da čuvaju karte, prebroje kilometre do cilja, osjeća se sposobno i važno. Taj osjećaj je temelj samopouzdanja. Nije važno da li ste otišli na more, planinu ili selo. Važno je da dijete osjeća da se njegovo mišljenje uvažava, da može da doprinese, da je aktivni učesnik, a ne samo „mali pratilac“.
Kad se roditelj oslobodi – dijete raste
Možda najljepši deo porodičnih putovanja jeste to što i roditelj tada odlaže svoju ulogu „organizatora svakodnevice“. Više ne morate da trčite i gledate na sat, pakujete užine, provjeravate zadaće. Tada ste samo tu – cijelim bićem. I baš to „biti“ umjesto „raditi“ najviše znači djetetu.
Roditelj koji se smije, ne žuri, zaboravi na telefon je roditelj koga dijete pamti. To su mama i tata koji djetetu pomažu da stvori lijepe slike djetinjstva, one koje se ne brišu lako.
U svijetu u kom svi negde žurimo, pokloniti nekome svoje vrijeme – jeste najveći izraz ljubavi. Putovanja nisu uvijek laka ni jeftina. Ali čak i kad su kratka, skromna, bez luksuza – ona imaju vrijednost koju nijedan materijalni poklon ne može da nadmaši. Jer kad dijete odraste, ono neće pamtiti koje ste mu igračke kupili. Pamtiće ljetovanje kad ste se izgubili usput pa se smijali po mraku, ili kad ste jeli palačinke na klupi, kad ste zajedno tražili zvijezdu padalicu.
Učimo zajedno, rastimo zajedno
Porodična putovanja nisu bjekstvo iz realnosti, već stvarnost u svom najljepšem obliku – ona u kojoj zajedno učimo, istražujemo, povezujemo se i gradimo odnose koji traju. Zato sljedeći put kad razmišljate da li da spakujete kofere ili ostanete kod kuće – sjetite se da svako putovanje, pa i ono do najbližeg izletišta, može da bude lekcija. Možda najvažnija od svih: da je svijet veliki, raznolik i pun čuda, a da ste vi porodica koja ga istražuje zajedno.
