Nedavno su u Hrvatskoj predstavljeni rezultati istraživanja provedenog krajem 2020. godine na uzorku od 1400 djece i 2650 roditelja, u okviru kojeg je 65 posto djece ocijenilo „da im je život lošiji nego prije pandemije“. Kao stresne događaje djeca su najviše izdvajala samoizolaciju, smrt bliskog člana porodice, te svađe u porodici, a kao najveći izvor stresa navodili su i strah da će virus prenijeti drugima.
Da je pandemija COVID-19 itekako uticala na mentalno zdravlje roditelja i djece i u Bosni i Hercegovini pokazuju istraživanja „Procjena posljedica COVID-19 na društvo u Bosni i Hercegovini“ UNICEF-a BiH i UNDP-a iz 2020. godine. U okviru ovog istraživanja mentalno zdravlje je prepoznato kao jedno od ključnih oblasti u kojima stanovništvo nailazi na izazove, a samohrani roditelji suočili su se sa još većim izazovom u odnosu na ostale s obzirom da su mnogi upućeni na čekanje ili su bili primorani dati otkaz s posla kako bili u mogućnosti brinuti se o svojoj djeci.
– Mentalno stanje postaje jedan od najvećih razloga za zabrinutost kod odraslih, ali isto tako znamo iz studije da će jedan od pet adolescenata imati mentalni poremećaj svake godine. To će imati veoma negativne posljedice, npr. samopovređivanje, čak, razmišljanja o samoubistvu i druge teške posljedice. Tu je i druga strana mentalnog zdravlja. Prvo, nedostatak prepoznavanja problema s mentalnim zdravljem. Djeca u vrijeme pandemije nisu svjesna da se mentalni problemi mogu pojaviti i kod njih. To je zajedničko u cijelom svijetu. Druga stvar jeste da, iako neko prepoznaje da neko ima mentalne probleme, postoji dosta mentalne stigme. Djeca posebno ne vole da o tome otvoreno govore. Naravno ni društvo nije otvoreno i ne prihvata to. Postoji dosta tabua vezanih za mentalno zdravlje. Podrška mentalnom zdravlju zahtijeva uključenost, ne samo djece, već i roditelja i zajednice, škole i prijatelja. To je od ogromne važnosti u rješavanju ovog velikog problema, mentalnog zdravlja – kazala je za medije dr. Rownak Khan, predstavnica UNICEF-a u BiH.
KRIZA MENTALNOG ZDRAVLJA
O ovoj temi za naš magazin govore dr.sci. Elvira Duraković-Belko, psihologinja, psihoterapetkinja i članica Društva psihologa Federacije Bosne i Hercegovine i Gordana Ružić Milunić, porodična sistemska savjetnica i psihoterapeutkinja u edukaciji iz Društva psihologa Republike Srpske.
– Pomagala sam u radu jednog COVID odjela u Sarajevu, te razgovarala s mnogim oboljelim i članovima njihovih porodica. Primijetila sam da su mnogi imali značajno izražene simptome traumatskog stresa, anksioznosti i depresivnosti. Kod mnogih je pandemija „trigerovala“ ranija traumatska iskustva. Posebnu patnju su prošli ljudi koji su izgubili svoje najmilije. Njihov život je zauvijek promijenjen nakon „korone“. Međutim, opet, nakon nekog vremena kad smo bili u disbalansu, uspjeli smo se adaptirati na nove okolnosti života i nastavili smo živjeti u nekom novom balansu. Pronalazili su ljudi razne kreativne načine kako da olakšaju situaciju. Što se tiče djece, njihova prilagodba uglavnom ovisi o tome koliko odrasli uspijevaju da se pobrinu za njih i kako se odrasli nose sa istom stresnom situacijom. I ona su imala iste reakcije koje sam opisala, samo specifične za dob – objašnjava Duraković-Belko.
Ona naglašava da, iako živimo u hronično teškim, nesigurnim i prijetećim okolnostima, možemo ostati zdravi i dobro prilagođeni.
– Život stalno donosi nešto novo na šta moramo da se adaptiramo. To je, prosto, život. Najvažnije je da većina ljudi ima veliki kreativni potencijal za uspješnu prilagodbu. Ako ona u sadašnjosti znači nošenje maski, on-line nastavu, distancu, suočavanje s prijetnjom i ograničeno kretanje, mi nemamo izbora nego prilagoditi se. I vidjeli smo, većina ljudi je uspjela adaptirati se na pandemiju. Iako im je bilo teško, uspjeli su to i prvačići i đaci koji su tek krenuli u srednju školu, a i brucoši. Uz izuzetno nepovoljne okolnosti započinjanja „novog“, uspjeli su. I oni koji su zbog pandemije ostali bez najdražih, nastavili su dalje, žalujući ali ipak idu dalje. Stalno novi problemi i zahtjevi za prilagođavanje, ponovo i ponovo jesu sastavni dio života. To ne znači da ćemo nužno imati mentalne probleme niti bolesti. Prosto, bude nam neko vrijeme teško, a onda nađemo svoje načine da se izborimo. Svaka kriza prođe, ni jedna nije zauvijek. Osim toga, veliki problemi i krize mogu da nas promijene na bolje: razvijemo nove snage, vještine, steknemo nova prijateljstva, postanemo mudriji, naučimo puno o sebi, svijetu i životu – objašnjava Duraković-Belko.
„NOVO NORMALNO“
Kada je riječ o mentalnom zdravlju djece, jako je bitno da roditelji prate stanje kako bi mogli na vrijeme reagovati.
– Ukoliko dijete ispoljava bilo koje ponašanje koje mu nije svojstveno to može biti signal da se nešto dešava. Ako dijete previše vremena provodi odsutno i samo, gleda sadržaj koji nije prihvatljiv za njegov ili njen uzrast ili je jednostavno morbidan to može biti znak da je to neka trenutna faza, a može biti i poziv u pomoć. Najvažnije je „ne davati dijagnoze“ na osnovu vašeg posmatranja ili guglanja simptoma na internetu već porazgovarati sa djetetom i pronaći odgovarajućeg stručnjaka koji vam može pomoći. Bolje je i da se „bezveze brinete“ i, možda, bez potrebe odvedete dijete kod stručnjaka, nego da ignorišete znake dok ne bude kasno. Stručnjak je taj koji će procijeniti da li tu ima nešto, a vi samo želite još jedno mišljenje. Nije bauk tražiti pomoć, jer ne možemo svi biti stručni za sve oblasti niti možemo sami sve riješiti – kaže Ružić Milunić.
Ona ističe da „novo normalno“, kako često definišu period pandemije i sve ono što je on sa sobom donio, ne znači da mentalne probleme trebamo prihvatiti kao sastavni dio života.
– Sama konstrukcija „novo normalno“ nije odgovarajuća. Sa tim se možda htjelo postići da se ljudi lakše priviknu na situaciju, da je prihvate, ali ne možemo reći da je to to. Ovo je sada samo novo, a da postane normalno treba da prođe vremena. U životu jedino je promjena sigurna, ništa drugo nije. A mi se na to možemo samo privići. Nekome će to ići brže, a nekome sporije, a neko će to prilagoditi sebi na onaj način na koji može prihvatiti. Mentalne poteškoće jesu nešto što je oduvijek bilo i biće sastavni dio naših života, samo to možda nismo zvali tako. Mi samo treba da prestanemo ignorisati tu informaciju i početi više da mislimo o sebi i kako da unaprijedimo svoj kvalitet života. Opiranje prihvatanju brige o mentalnom zdravlju kako sastavnog dijela naših života može samo dovesti do težih posljedica, narušavanju odnosa i teških psihičkih oboljenja – zaključuje Ružić Milunić.
(Kidsinfo.ba)
